Apokrifno evanđelje sv. Jakova na slikovit način opisuje trenutak Isusova rođenja. Nakon što je Josip odveo Mariju u spilju jer je trebala na svjetlost donijeti onoga kojeg je nosila u svojoj utrobi, izišao je iz spilje kako bi među hebrejkama u Betlehemu potražio primalju koja će biti nazočna pri rođenju djeteta. „Ja Josip, hodajući zastanem – priča legenda.
Promotrih zrak, a on je djelovao zapanjeno. Pogledao sam lice neba; ono je bilo nepomično. I ptice na nebu stale su u letu. Pogledao sam po zemlji i ugledao zdjelu i oko zdjele radnike; oni s rukom u zdjeli nisu prinosili hranu ustima; oni koji su imali hranu u ustima, nisu žvakali; oni koji su uzimali hranu, nisu uzimali više. Pogledi sviju bili su upereni prema nebu. Ugledah pastira koji vodi stado, ali svi su zastali. Pastir je podigao svoj štap, ali ruka je mirno stajala u zraku. Pogledao sam u potok i ugledao ovčice koje usnama dodiruju vodu koja više nije tekla, ali nisu pile… Naime, sve je za trenutak zastalo.“ (Jakov ap. ev. dj. Is. XVIII).
Ovo je slika je vjernikove duše pred otajstvom Božića…
U Isusu Kristu, Božjemu Sinu, Bog d Boga, postao je čovjekom. Božja vječnost sišla je u sadašnjosti prolaznosti prenoseći našu sadašnjost u Božju vječnost. Bog je toliko velik da može postati malen. Bog je toliko jak da može postati nemoćan i doći nam u susret kao bespomoćno dijete, kako bismo ga mogli ljubiti. Bog je toliko dobar da napušta sjaj svoga božanstva i rađa se u štali kako bismo ga mogli pronaći , kako bi njegova dobrota i nas dotaknula, kako bi se nama priopćila. Bog je postao jedan od nas da bismo mi mogli biti s njime. Kao svoj znak izabrao je Dijete u jaslama. On je takav i na takav ga način možemo upoznati.
U svetoj ovoj noći slušali smo ulomak iz Knjige proroka Izaije: „Narod koji je u tmini sijedio, svjetlost vidje veliku“. Riječ i tema „svjetlosti“ prevladava u cijeloj ovoj liturgiji noći. Ova ista riječ, na drugačiji način izrečena je u Poslanici sv. Pavla apostolu Titu: „Pojavila se milost Božja“. Ova riječ sv. Pavla „pojavila se milost“ izražava onu istu stvarnost Izaije proroka kada govori o narodu koji svjetlost vidje veliku.
Božja svjetlost prodrla je u ovaj svijet pun mraka i pun neriješenih problema. Evanđelje nam govori kako je pastire „obasjala salva Gospodnja“. Tamo gdje se pojavljuje Božja slava, tamo se pojavljuje Božje svjetlo. „Bog je svjetlost i u njemu tame nena ikakve“, kaže sv. Ivan. Svjetlost je izvor života.
Svjetlost, dakle, označuje, prije svega spoznaju; označuje istinu naspram mraku laži i neistine. Svjetlost nam tako pomaže živjeti, pokazuje nam put. Svjetlost daruje toplinu koju spoznajemo kao ljubav. Tamo gdje je ljubav prodire svjetlost na svijet, tamo gdje je mržnja ostaje svijet u mraku.
Da, u Betlehemu je zasjalo svjetlo veliko za cijeli svijet. Ovom djetetu povijenom u jaslama Bog pokazuje svoje slavu – slavu svoje ljubavi u kojoj nam se daruje i u kojoj se odriče svoje veličine kako bi nas poveo putem ljubavi. Svjetlo Betlehema se nikada nije ugasilo. Kroza svu povijest dodiruje svakoga čovjeka kako „bi ga obuko u svjetlost.“